Britanka Antonya Cooper priznala je javno da je ubila svog smrtno bolesnog sina dajući mu dozu morfijuma koja mu je okončala život. Sedmogodišnji Hamish Cooper preminuo je kod kuće u decembru 1981. godine nakon što je bio dijagnosticiran četvrti stadijum neuroblastoma. Antonya je rekla da je Hamish bio u velikim bolovima do kraja svog života, te da ga je odlučila osloboditi patnje.

Eutanazija je protivzakonita u Engleskoj, pa bi Antonya mogla biti procesuirana zbog ubistva ili ubistva iz nehata. Ona je priznala da je dala sinu dozu morfijuma kada mu je bilo najteže i da je to učinila kako bi mu olakšala patnju. Antonya sada živi s vlastitim neizlečivim rakom i trenutno se nalazi u klinici za pomoć pri umiranju Dignitas.

Antonya je rekla da je odluka da okonča sinovljev život bila teška, ali da je to smatrala jedinim izlazom iz njegove patnje. Upitana da li razume da je priznanje ubistva, odgovorila je potvrdno. Policija je pokrenula istragu o ovom slučaju, ali Antonya je istaknula da će morati reagirati brzo jer se sama suočava s približavanjem kraja svog života.

Antonya je detaljno opisala trenutak kada je dala sinu fatalnu dozu morfijuma, ističući da je to učinila na njegov molbu kako bi mu olakšala bol. Ona je naglasila da je Hamish hrabro prolazio kroz sve što je doživljavao i da je živeo duže nego što su prvobitne prognoze davale.

Ova potresna priča pokazuje nužnost boljeg zakona o dozvoli za umiranje. Hamish Cooper bio je žrtva zastarlog zakona koji mu je uzrokovao nepotreban bol. Antonya se suočava s mogućnošću krivičnog gonjenja zbog olakšavanja patnje svog sina.

Eutanazija je složena tema koja izaziva mnoge rasprave i kontroverze diljem svijeta. Neki zagovornici tvrde da pacijenti zaslužuju pravo na dostojanstven i bezbolan kraj, dok drugi strahuju od zloupotrebe takvog prava i potencijalnih negativnih posljedica.

U svakom slučaju, ovaj slučaj podsjeća nas na potrebu za suosjećanjem i razumijevanjem prema ljudima koji se suočavaju s neizlječivim bolestima i nepodnošljivom patnjom. Antonya Cooper pokazuje hrabrost i ljubav prema svom sinu, te se suočava s teškim posljedicama zbog svog čina, ali istovremeno ukazuje na važnost humanosti i razumijevanja u pristupu takvim situacijama.

Očekuje se da će ovaj slučaj izazvati rasprave o potrebi promjene zakona o eutanaziji i pružanju većih mogućnosti pacijentima da dostojanstveno okončaju svoje živote, bez nepotrebne patnje i agonije. Antonya Cooper se suočava sa svojim djelom, ali istovremeno naglašava nužnost humanosti i saosećanja u ovakvim teškim situacijama.