Posledice masakra Koste Kecmanovića su sveže i nakon gotovo deset mjeseci, a tuga na licima roditelja devetoro ubijene djece i sestara njihovog školskog čuvara, koji je prva žrtva krvavog pohoda tinejdžera, su neizrecive. U sudnici u Beogradu, roditelji Adriane Dukić, Biljana i Dane, su svedočili o bolu i patnji koju prolaze od gubitka svoje djece, braća i sestre ubijene djece te sestre njihovog čuvara. Porodica Dukić, koji imaju francusko državljanstvo, pokrenuli su parnični postupak odvojeno od još devet ucveljenih porodica.

Strahota s kojom su se suočili ostavila je trag na licima roditelja i oči su im ispunjene neprolaznom tugom, kako Dukića tako i majki i očeva druge ubijene djece. Ispijenih lica i očiju ispunjenih bolom, roditelji su u crnini dolazili tiho i nenametljivo do Palate pravde. Čini se da zajedno lakše podnose muku koja ih je snašla i obilježila njihove živote, pa jedni druge bezrezervno podržavaju.

– Pre nego su u sudnici do detalja opisivali kako su saznali da su ostali bez svoje djece, roditelji su i na holu plakali zajedno s roditeljima drugih žrtava. Muževi su osnaživali žene kojima je bilo loše. Dukići su došli da podrže roditelje druge ubijene djece, prvenstveno Angeline, Anđelka Aćimovića, Katarine Martinović, Sofije Negić, Mare Anđelković i Eme Kobiljski. Njihova lica su skoro bez osmijeha od 3. maja, a međusobno su se zbližili jer se najbolje razumiju, iako se uglavnom do masakra uopće nisu poznavali. Grle jedni druge kao da su najrođeniji jer im je tuga ista – ispričao je očevidac za Republiku.

Majke ubijenih djevojčica su od prokletog dana odložile šminku u fiokama, a očevi su prestali da misle kako suze nisu za muškarce, jer od trenutka kada su saznali da su ostali bez svoje djece, ne mogu da kontroliraju emocije. Prisustvo roditelja ubijene djece i skromnost koju iskazuju u ponašanju dok izgovaraju potresne riječi i svjedoče o bolu koji ne popušta nikoga, ne ostavlja nikoga ravnodušnim. Reke suza su lile i jučer u sudnici na prvom spratu gdje je više desetina ljudi netremice slušalo svedočenje Biljana i Daneta Dukića.

– Mi smo mrtvi od tog dana. Nedelja je umjesto dana za porodični ručak postala dan za groblje. Idemo na grob Adrijine – rekla je Biljana opisujući svoju i patnju svog muža i dvoje mlađe djece, kojima je Adrijana bila najveći uzor i podrška, a kad je odrasla, bila im je kao druga mama.

Adrijanin otac se najviše emotivno slomio kada je pričao da je izgubio svoju mezimicu i sunce koje ga je obasjalo kad se rodila posle smrti njegove majke koja mu je bila jedini roditelj.

Roditelji ubijene djece su izjavili da njihove oči su mrtve i da nikada neće se izliječiti od gubitka svoje djece. Koliko se roditeljima promijenio život i kako ni uz psihološku pomoć ne mogu planirati dalji život govorila je i pred sudom i Natalija Aćimović, majka Angeline Aćimović.

– Roditelji ubijene djece govore mi: „Život ide dalje“, da me trgnu umire, ali ja im pogledam u oči. Njihove oči su mrtve! Nijedna majka ne može da nastavi…Ne postoji način da to razume neko ko nije doživeo – rekla je Natalija.