Na današnji dan prije točno 28 godina, dogodio se najstrašniji masakr u povijesti Velike Britanije, kada je naoružani napadač ušao u osnovnu školu u malom škotskom mjestu Dunblane i pucao i ubio šesnaestero djece i učiteljicu prije nego što je pucao i oduzeo sebi život.
Jedan od svjedoka te tragedije bio je nekadašnji broj 1, tenisač Andy Murray.
Murray i njegov brat Jamie, koji je u konkurenciji para bio prvi tenisač svijeta, bili su u školi u ožujku 1996. godine kada je Thomas Hamilton (43) upao u školsku dvoranu, naoružan s četiri pištolja i 700 metaka, te ubio učenike prije nego što je izvršio samoubojstvo. Do danas, masakr u Dunblaneu 1996. godine je najsmrtonosnija masovna pucnjava u Britaniji.
Kako je do masakra došlo?
Tog 13. ožujka 1996. godine, napadač Thomas Hamilton dovezao se na parkiralište škole oko 9:30 ujutro. Prekinuo je kablove na telefonskom stupu, a zatim je ušao u školu noseći četiri pištolja i više od 700 metaka. Ispalio je nekoliko hitaca dok se kretao prema školskoj dvorani za tjelesno obrazovanje, gdje je učiteljica Gwen Mayor odvela svojih 29 učenika prvog razreda na sat tjelesnog. Hamilton je ušao u dvoranu i odmah otvorio vatru, ranjavajući učiteljicu i pomoćnicu u nastavi Mary Blake, a zatim je povrijedio i ubio nekoliko djece.
Mayor i Blake sakrili su se u ormaru u dvorani, pokušavajući povesti što više djece sa sobom dok je Hamilton nastavio s pucnjem. Kada su odrasla osoba i stariji učenik pokušali pogledati unutra dvoranu da saznaju što se događa, Hamilton je pucao u njih, a zatim napustio dvoranu, pucajući prema svlačionicama u knjižnici i u učionicu, gdje su učenici ležali na podu po uputstvu svojih nastavnika. Hamilton se zatim vratio u dvoranu, ispustio pištolj koji je koristio i odabrao drugi, kojim je izvršio samoubojstvo. Cijeli napad se odigrao u manje od pet minuta.
Motiv masakra?
Motiv za masakr nikada nije bio utvrđen. Hamilton je postao pomoćni vođa izviđača sa 20 godina, ali je ubrzo bio pod sumnjom zbog svog ponašanja prema dječacima. Nakon daljih pritužbi, morao je napustiti
Izviđačke organizacije, što ga je razljutilo. Ponavljao je zahtjev da mu se dozvoli povratak, ali bez uspjeha, te pisao pisma prosvjeda. U međuvremenu, postao je kolekcionar oružja i organizirao nekoliko dječjih klubova, u kojima je održavao treninge streljaštva, gimnastike i sportova. Klubovi su dospjeli na loš glas zbog njegovog čudnog ponašanja, a postojale su priče i o njegovim pedofilskim aktivnostima.
Andy Murray bio je u školi tog dana
Teniski as Andy Murray bio je učenik u Dunblaneu kada se masakr dogodio. Imado je 9 godina kada je naoružani napadač ušao u njegovu osnovnu školu i počeo puca.
“Doživio sam sličnu stvar kada sam bio u Dunblaneu, nastavnica izlazi i maše svojoj djeci da se sakriju ispod stolova i govori im da se sakriju“, rekao je jednom prilikom.
Škot je prvi put govorio o tragediji u dokumentarnom filmu i ispričao kako je tenis postao bijeg od tragedije koju je na sreću izbjegao. Prije toga, samo je kratko spomenuo tragediju u Dunblaneu u BBC programu 2013. godine, ali nikada nije govorio o tome da poznaje ubojicu. Čak je i u dokumentarcu nije govorio licem u lice, te je umjesto toga ostavio govornu poruku redatelju.
“Očigledno, događaj koji se dogodio u Dunblaneu. Kada sam imao oko devet godina. Činjenica je da smo poznavali tog momka, išli smo u njegov dječiji klub, bio je u našem autu, vozili smo ga i ispratili na željezničke stanice i slično“, rekao je Murray u dokumentarcu.
Njegova majka Judy Murray otkrila je da je Andyjev razred krenuo prema dvorani, ali da su čuli buku zbog koje su se vratili nazad i tako izbjegli krvoproliće. Ona je sve ispričala svojevremeno za „Radio Times“.
“Andy je imao sat, bio je na putu prema dvorani za tjelesno, tako blizu tome što se dogodilo. Čuli su buku i netko je otišao vidjeti o čemu se radi. Zatim su se vratili i rekli djeci da odu u ured direktora i zamjenika direktora. Rečeno im je da sjednu ispod prozora i pjevali su pjesme. Nastavnici i kuhinjsko osoblje su obavili nevjerojatan posao, držeći sve te klince pod kontrolom, hraneći ih i izvodeći ih van, a da oni nisu bili svjesni što se događa. Ne znam kako su to uspjeli“, istakla je ona.
Nakon svega, Vlada Velike Britanije je djelovala nakon Dunblanea, i to, donošenjem strožih zakona o oružju. Stanovnici Dunblanea pokrenuli su „Kampanju Snekvot“ kako bi tražili promjene u britanskim zakonima o oružju. Peticija kampanje prikupila je oko 750.000 potpisa, a pismo koje je napisala majka jednog od ubijene djece objavljeno je u dva nacionalna lista. U veljači 1997. godine, Parlament je odgovorio usvajanjem zakona kojim se zabranjuje privatno vlasništvo nad pištoljima većim od 22 kalibra, a u studenom 1997. godine zabrana je proširena na sve pištolje. Pored toga, sigurnosni zahtjevi za streljačke klubove su prošireni. Nakon donošenja tih zakona, incidencija ubojstava vatrenim oružjem u Ujedinjenom Kraljevstvu znatno je opala. Od tada se na
Ostrvu ništa slično nije ponovilo.
