Prva ispovijest roditelja ubijene djevojčice Danke Ilić (2), Ivane i Miloša, potresla je javnost. Majka Danke Ilić opisala je u ispovijesti za Republiku noćnu moru koja je nastala iznenada na mjestu koje je voljela.

„Danku i sina sam tog dana odvela s namjerom da se igraju na mjestu gdje sam ja odrasla i gdje me vežu najljepše uspomene. Tamo sam imala predivno djetinjstvo. Strašno je što me netko sumnjiči samo zato što sam djecu odvela na mjesto koje je toliko bitno za mene“, rekla je Ivana.

Ponovila je kao i u policiji što je odmah rekla da je djevojčica nestala dok je otišla do svojih automobila parkiranih sa druge strane kapije, po bočicu vode za sina i prepričala je šok kada nije vidjela dijete koje je ostavila da se igra i koje prethodno nije pokušavalo izaći iz dvorišta.

„Kad sam se vratila na mjesto gdje su bila djeca, Danke nije bilo i ja sam krenula u krug da se vrtim, oko kapije sam je tražila i dozivala“, rekla je.

Otac je otkrio kako su nastale posljednje Dankine fotografije. Miloš je bio na poslu u vrijeme nestanka kćerke, a objasnio je kako su nastale posljednje Dankine fotografije neposredno pred njen nestanak.

„Ivana mi se uvijek javljala gdje ide, kao i kada stigne s djecom tamo gdje je krenula. Slikala je Danku i Lazu tada i poslala mi slike sa tog mjesta. To je istina, samo ih je meni poslala“, kazao je te nastavio: „Bio sam na terenu, postavljao instalacije po selu Slatina kada me je Ivana pozvala. Vrištala je na telefon koliko je plakala i rekla je: ‘Miloše, nema mi Danke’. Krenuo sam sa kolegom istog trenutka i jurio ka njoj. Stigao sam prije policije koju je Ivana zvala čim je vidjela da djeteta nema“.

Dankin otac vidio je njene ubojice. Ubitelji te večeri ubojice su se nalazili u autu ispred njega, a oni su rekli da nisu vidjeli dijete.

Kad sam ulazio u Banjsko polje, ja sam lično vidio ta dva čovjeka u autu. Nisam ja vozio jer nisam vozač, moj kolega je vozio i stao je ispred njih i pitali smo: ‘Ljudi, jeste li vidjeli jedno malo dijete?’. Oni su mi hladnokrvno rekli „Ne“. Samo Bog zna što ja tada nisam izašao iz auta da provjerim auto. Ja sam pod naletom adrenalina otišao pravo gore gdje je kuća i krenuo sam da tražim dijete. Kad sam ja stigao posle minut, dva stigla je i prva patrola. Tražili smo je i postalo je jasno da je situacija kakva ne treba da bude. Stizalo je još policije i ljudi su se okupljali. Vrlo brzo je bilo hiljadu ljudi, a verujem i više. Moji drugari su je tražili na motorima, džipovima, po šumi i svuda okolo. Zvali su me sa svih strana. Tu je sve prečešljano i moji drugovi i prijatelji i policija koja je sve uradila što se moglo. Stvarno je tako.

Miloš je u svojoj muci rekao da bi ubojice za njega bili heroji da su dijete odvezli kod liječnika kada su ga udarili automobilom.

„No, pošto su ovo uradili što jesu, odnosno što policija kaže da su priznali, ja nemam riječi za njih. Monstrum to je blaga riječ za njih. Smrtna kazna nije za njih, to bi bila nagrada za njih. To treba da robijaju do kraja života i to što će tamo da im rade nije moj nego njihov problem“, rekao je Miloš.

Ivana se žali da su joj noći najteže kada sin zaspi, a ona ostane budna sa suprugom da oplakuje kćerku.

„Ne dao bog nikome takvu i toliku bol. Od ovog se ne oporavlja. Moja agonija je počela od trenutka kad je iz dvorišta Danka nestala“, rekao je otac Miloš.