Gligorije Vozarović iz Ležimira, poznat kao prvi srpski knjigovezac, ostavio je neizbrisiv trag u istoriji srpske književnosti i kulture. Prvi poveo Sretenjskog ustava, koji je sam ukoričio, postao je simbol njegovog doprinosa opismenjavanju srpskog naroda. Ovaj ustav, koji je napisao Dimitrije Davidović, danas se čuva u Beogradu, a Vozarović se smatra jednim od ključnih figura tog vremena.

Vozarović je bio učitelj i samostalni izdavač, a njegovo ime nosi nagrada Biblioteke grada Beograda za najboljeg izdavača. Rođen je u Ležimiru, podno Fruške Gore, a njegov put ka knjigovezačkom zanatu započeo je u Beču, gde je učio od majstora Jakoba Hermana. Po povratku u Beograd 1827. godine, otvorio je prvu knjigovezačku i knjižarsku radnju u Srbiji, što je bio veliki korak napred za kulturu i obrazovanje zemlje.

Njegov doprinos se posebno istakao kada je, po nagovoru Miloša Obrenovića, povezao rukopis Sretenjskog ustava. Tim činom, Vozarović se upisao u red znamenitih ličnosti, a zbog svojih zasluga za opismenjavanje srpskog naroda, Biblioteka u Sremskoj Mitrovici danas nosi njegovo ime. Njegova knjižara je 1832. godine postala dom Narodne biblioteke Srbije, poznate kao „Biblioteka varoši beogradske“. Tokom svog života, Vozarović se družio s mnogim intelektualcima i liderima tog vremena, uključujući Vuka Karadžića i Dositeja Obradovića.

Vozarović je bio poznat po svojoj posvećenosti obrazovanju i kulturi. Njegova saradnja s vladarima i utičajnim ljudima njegovog vremena pomogla je u širenju pismenosti među narodom. Kako navodi Marijana Jakovljević, bibliotekar iz Biblioteke „Gligorije Vozarović“, Vozarović je došao u Beograd kako bi pomogao svom narodu u vreme kada je postojala velika potreba za štamparijama i izdavanjem knjiga.

Uroš Vozarević, potomak Gligorija Vozarovića, ističe da je njegov predak bio napredan čovek koji je želeo da doprinese razvoju Srbije. On napominje da se porodica Vozarović ponosi svojim nasleđem i važnom ulogom koju su imali u opismenjavanju srpskog naroda. Nagrada „Gligorije Vozarović“ dodeljuje se najboljim izdavačima, knjigovezcima i knjižarima, što dodatno oslikava značaj ovog velikog čoveka.

Gligorije Vozarović nije samo bio knjigovezac, već i čovek koji je želeo da pokaže svoj narod kako se može doprineti kulturi i obrazovanju. Njegova misija je nastavila plemenitu tradiciju njegovih predaka, koji su se doselili iz Zenice i pomogli u obnovi lokalnih crkvi. Kako Uroš Vozarević navodi, njegovi preci su se doselili bežeći od Turaka i doneli sa sobom bogatstvo koje su koristili za izgradnju zajednice.

Nažalost, iako su njegovi potomci ostavili značajan trag u kulturi i umetnosti, danas se oseća nedostatak adekvatnog obeležja za Gligorija Vozarovića i njegovu porodicu u Ležimiru. S obzirom na sve što je učinio za srpsku kulturu, njegovo nasleđe zaslužuje više pažnje i poštovanja.

Vozarovićeva priča je priča o strasti prema knjigama, obrazovanju i kulturi. Njegov doprinos oblikovanju srpske književnosti i opismenjavanja naroda ostaje važan deo srpske istorije. Njegovi potomci i danas nose to breme, ponosni na svoje nasleđe, dok se nadaju da će se sećanje na Gligorija Vozarovića i njegov rad prenositi s generacije na generaciju.

Gligorije Vozarović ostaje simbol borbe za obrazovanje i kulturu u Srbiji, a njegovo ime će zauvek biti povezano s prvim koracima u razvoju srpske knjige i književnosti. Njegova posvećenost i trud služe kao inspiracija za sve one koji se bave knjigama i obrazovanjem, podsećajući nas na važnost očuvanja i unapređenja kulturnog nasleđa.