Svetski dan pozorišta se obeležava 27. marta svake godine od 1962. godine, kada je osnovan Teatar nacija u Parizu. Ovaj dan je prilika da se istakne važnost pozorišta u društvu i njegovu ulogu u kulturi. Tokom ovog dana, širom sveta se organizuju različite pozorišne manifestacije, a najznačajnija je tradicionalna međunarodna poruka koju svake godine piše istaknuta ličnost iz sveta pozorišta. Ove poruke se prevode na više jezika i čitaju pred publikom u pozorištima pre izvođenja predstava, a takođe se objavljuju u medijima.
Ovogodišnju poruku napisao je grčki pozorišni reditelj, pedagog i pisac Teodoros Terzopulos. Njegova poruka postavlja mnoga pitanja koja se tiču trenutnog stanja u svetu i načina na koji pozorište može odgovoriti na izazove savremenog društva. Postavlja se pitanje može li pozorište da odgovori na poziv upomoć koji dolazi iz sveta osiromašenih građana, koji su često izolovani u virtuelnim realnostima i suočavaju se sa pritiscima totalitarnih sistema.
Terzopulos se takođe osvrće na ekološke probleme koji muče našu planetu, poput globalnog zagrevanja, zagađenja i gubitka biodiverziteta. On se pita može li pozorište postati aktivni deo rešenja ovih problema, s obzirom na to da već godinama svedoči uticaju čoveka na prirodu, ali ne pronalazi način kako da se suoči sa ovim izazovima. Ova pitanja su posebno relevantna u svetlu trenutnih globalnih kriza.
Pitanja o stanju svesti u XXI veku takođe su predmet razmišljanja. U svetu gde se ljudima manipuliše zbog političkih i ekonomskih interesa, Terzopulos se pita može li pozorište biti mesto gde se obnavlja dijalog i suživot različitosti. Njegov poziv na akciju naglašava potrebu da pozorište postane prostor gde se suočavamo sa traumama i problemima društva, umesto da se povlači u sigurnost vlastitih granica.
On poziva na rekonstrukciju mita, verujući da mit može preneti energiju i stvoriti nove narative koji će oblikovati našu stvarnost. U tom kontekstu, pozorište se može posmatrati kao platforma koja osvetljava društvene traume, umesto da se bavi samo sopstvenom refleksijom. Terzopulos postavlja suštinsko pitanje – „O čemu se ovde zapravo radi?“ – koje poziva umetnike da istraže korene mita i mnogostruke dimenzije ljudske zagonetke.
U zaključku, Terzopulos naglašava potrebu za novim narativnim putevima koji će negovati sećanje i oblikovati novu moralnu i političku odgovornost. Njegove reči pozivaju na akciju i promišljanje o ulozi pozorišta u savremenom svetu, u svetlu višestrukih kriza sa kojima se suočavamo. Svetski dan pozorišta je podsećanje na snagu umetnosti da inspiriše, pokrene dijalog i pozove na promene u društvu. Terzopulosov apel na preispitivanje uloge pozorišta može poslužiti kao inspiracija za umetnike i gledaoce širom sveta, pozivajući ih da se uključe u stvaranje boljeg i pravednijeg društva.